Sep 27, 2021 11 min read

F-zin #4: Pusti, pusti modu

Europljani kupuju 60 posto više odjeće nego prije 20 godina. Više kupljene odjeće znači veću proizvodnju, a rad u tekstilnoj industriji odavno je sinonim za eksploataciju. Više kupljene odjeće znači i veću potrošnju prirodnih resursa te više otpada.

Drage čitateljice i čitatelji,

počinjemo s pitanjem: imate li u ormaru neki komad odjeće koji nikad niste odjenuli? Odgovor je s velikom vjerojatnošću 'da' – za europske potrošače i potrošačice, odjeća i obuća nikad nisu bili jeftiniji i dostupniji, kupujemo 60 posto više odjeće nego prije 20 godina. Više kupljene odjeće znači veću proizvodnju, a rad u tekstilnoj industriji odavno je sinonim za eksploataciju. Više kupljene odjeće znači i veću potrošnju prirodnih resursa te više otpada.

To, međutim, ne znači da nam treba prišiti odgovornost za posljedice impulzivne kupovine nekog tužnog nedjeljnog popodneva. Upravo nam se šoping prodaje kao lijek za emocionalne praznine, a moć reklame u modnoj industriji najbolje se ogleda u brojkama: kako nam je kazala Ivana Biočina koja se godinama bavi modom i tekstilnom industrijom u Hrvatskoj, reklame u prosjeku čine 12 posto cijene proizvoda, a plaće tekstilnih radnica samo 1,8 posto cijene proizvoda. Tu je i ekomanipulacija, lažni zeleni marketing: prema istraživanju ICPEN-a, Međunarodne mreže za zaštitu potrošača, oko 40 posto globalnih kompanija zavarava potrošače.

Iako je neosporno da bismo trebali kupovati manje te propitkivati gdje se i pod kojim uvjetima odjeća proizvodi, koje se kemikalije pritom koriste i kako utječu na radnice i okoliš, uz pitanje zašto kupujemo koliko kupujemo, izrazito važno pitanje je tko kupuje. Kupujemo odjeću za koju imamo novca; ako za majicu kratkih rukava možemo izdvojiti 15 kuna, pitanje je li od organskog pamuka i jesu li je sašile radnice koje su za taj posao pošteno plaćene – u potpunosti je izlišno.

ŠIRA SLIKA

Moda posljednjih desetljeća postaje sve brža i okrutnija. Kada je početkom 1990-ih u New York Timesu termin "brza moda" prvi put iskorišten, označavao je tadašnju misiju brenda Zara – potrošiti samo 15 dana od dizajna odjevnog predmeta do njegovog plasiranja u trgovine. Taj termin sada označava otprilike sljedeće: umjesto dvije kolekcije godišnje brendovi i dizajneri trenutno izbacuju i do 52, izrađuju se brzi odjevni predmeti koji slijede najnovije trendove, a nekim brendovima potrebna su samo tri dana od dizajna odjevnog predmeta do njegova plasiranja na tržište.

Da bi potrošači uopće željeli slijediti trendove koji se sve brže izmjenjuju, tu želju treba proizvesti, uvjetovati nas da se dan nakon kupovine probudimo želeći još. Tansy E. Hoskins, autoricu knjige "Zašiveno do bola: Antikapitalistička knjiga mode", pitale smo kako se boriti protiv tog poriva. Hoskins smatra da taj aspekt modne industrije šteti planeti, radnicama i našem mentalnom zdravlju.

Nema ništa prirodno u načinu na koji kupujemo odjeću. Uporabna vrijednost (vrijednost robe koja se temelji na sposobnosti robe da se ispuni ljudska potreba) zamijenjena je razmjenskom vrijednošću (za koliko se roba može prodati) koja je prožeta simboličkom vrijednošću, poput sreće, ljubavi i moći – sve se to pripisuje robi poput cipela i odjeće. Ako se na individualnoj razini želite boriti protiv toga, izbjegavajte časopise, portale i influencere koji žele da poslušno kupujete do smrti. Pronađite prijatelje koji su kreativni i nekonvencionalni kada je riječ o odjeći, organizirajte razmjenu odjeću i aktivističke radionice. (...) No, u konačnici se s potrošnjom moramo boriti na sistemskoj razini. To znači da se moramo boriti s industrijom oglašavanja, industrijom duga i modnom industrijom koja se bazira na trendovima, koja nas uvjeravaju da je sve što imamo zastarjelo. Ova tri financijska sustava posebno su odgovorna za poticanje potrošnje i borba da ih se riješimo će biti duga i teška.

Kompanije nas stalno uvjeravaju da svijet možemo učiniti boljim mjestom tako da kupujemo stvari. Ključna poruka knjige "Zašiveno do bola" je da pravdu ne možemo kupiti. Hoskins pojašnjava da se mnogi brendovi pretvaraju da su nam prijatelji, preuzimajući poruke pokreta za društvenu promjenu, ekologije ili feminizma.

Važno je da se sjetimo da modni brendovi nisu ljudi, da nemaju osobnosti, nadanja ili snove. Riječ je o korporativnim entitetima s jednim ciljem: da zarade više od konkurencije. Ako izbace i jednu liniju koja je navodno "etičnija", to je zato što se boje da ne budu prepoznati kao klimatski piromani. Promjena nikada neće doći iz industrije, na nama je da stvorimo političku i sistemsku promjenu koja korporativnu moć može pozvati na odgovornost.

U modi, smatra Hoskins, "nema demokracije i nema odgovornosti brendova u opskrbnim lancima. Rezultat toga je katastrofalno loš odnos i prema radnicima i prema planeti. Moda se i prema ljudima i prema planeti odnosi kao prema smeću".

Cijenu brze mode plaćaju radnice u tekstilnoj industriji koja se, privučena niskim plaćama i često nehumanim radnim uvjetima, preselila u slabije razvijene azijske zemlje. Gotovo 60 posto odjeće i obuće koje zemlje Europske unije uvoze dolazi iz zemalja koje nisu članice Unije, dok 41 posto pristiže iz drugih zemalja EU-a. U stvarnosti, međutim, veliki dio robe uvezene unutar EU zapravo predstavlja ponovni izvoz robe podrijetlom iz trećih zemalja. Stvarni udio odjeće i obuće koja "kola" zemljama članicama EU-a, a proizvedena je drugdje, stoga je znatno veći. U slučaju tekstilnih proizvoda, riječ je o gotovo 80 posto proizvoda. Iako je Kina još uvijek glavni dobavljač odjeće i obuće za Europsko tržište, njezin udio od 2011. godine lagano opada kao posljedica podizanja sigurnosnih standarda i plaća radnika. Modnu industriju to je okrenulo drugim zemljama u razvoju pa značajan rast doživljavaju Bangladeš, Kambodža, Mianmar. Sve te zemlje, a prvenstveno Bangladeš, izrazito su ovisne o modi – čak 89 posto njihovog ukupnog izvoza predstavljaju odjeća i obuća, a 56 posto njihove proizvodnje odlazi u EU.

Uvjeti rada za milijune tekstilnih radnica i radnika zemalja Azije i Pacifika, koji svijet opskrbljuju cjenovno prihvatljivom uličnom modom, gotovo su robovlasnički. Dijelom to pokazuje izračun Clean Clothes Campaign koji pokazuje da u cijeni majice kratkih rukava proizvedenoj u Bangladešu, koja u trgovini košta 29 eura, plaća radnika ima udio od svega 0,6 posto ili 0,18 eura. Švicarski Public Eye je na primjeru "hudice" proizvedene u Turskoj za jedan od europskih brendova ulične mode izračunao da plaća tekstilnog radnika u maloprodajnoj cijeni od 26,66 eura sudjeluje sa svega 2,08 eura.

Sav jad i bijedu modne industrije svijet je "otkrio" 24. travnja 2013. godine, nakon urušavanja osmerokatne poslovne zgrade Plaza u Dhaki, glavnom gradu Bangladeša. Dan prije katastrofe na zgradi su uočene pukotine. Dio radnika nije želio ući u proizvodne prostore koji su se nalazili na višim katovima, ali im je upravitelj zaprijetio neisplatom plaće za taj mjesec. Vrlo brzo osmerokatnica se urušila. Poginulo je najmanje 1132 radnika, a ozlijeđeno ih je više od dvije i pol tisuće.

Radom u tvornicama tekstila nitko se nije obogatio. Ta radno intenzivna industrija globalno je vezana uz minimalna primanja. U zemljama u razvoju ta primanja radnice ostavljaju u ekstremnom siromaštvu. Čak 80 posto zaposlenih u industriji su žene koje su nerijetko plaćene manje od svojih kolega te su česte mete seksualnih napada nadređenih.

Pandemija Covida-19 dodatno je pogoršala položaj tekstilnih radnica, ne samo u zemljama u razvoju u koje je većina proizvodnje odavno preseljena. Pandemija je u mnogim tvornicama zaustavila ili usporila proizvodnju, u početku zbog nedostatka materijala jer je opskrba iz Kine presušila, a kasnije zbog zatvaranja gospodarstava i pada potražnje. Mnogi su naručitelji sa zapada otkazali narudžbe pa i one koje su već krenule u proizvodnju, a mnoge radnice u tvornicama ostale bez posla.

U Hrvatskoj je pandemija inicirala treći val propasti industrije koja je od ožujka prošle godine mahom na potporama države za očuvanje radnih mjesta. U prosjeku se dnevno u ovom sektoru gubi 57 radnih mjesta. Koliko je tu industriju posljednjih 17 mjeseci Covid krize gurnulo unatrag, pokazuju sudbine dva poduzeća koja su gotovo istovremeno krenula put stečaja ili likvidacije – Orljava i Kotka. Od početka 1990-ih, kada je u tekstilnoj industriji radilo 83 tisuće radnica, do danas, izgubljeno je oko tri četvrtine radnih mjesta. Radnice Orljave i Kotke će nažalost ući u statistiku propadanja domaće tekstile industrije, a bojazan je sindikata da će u toj djelatnosti biti još otkaza koji su posljedica još uvijek aktualne zdravstvene krize koja se snažno odrazila i na gospodarstvo. Više o tim slučajevima, kao i o tome zašto propada tekstilna industrija u Hrvatskoj, čitajte ovdje.

Ranije smo citirale Hoskins koja tvrdi da se moda prema ljudima i planeti odnosi kao prema smeću. A smeće i proizvodi – u golemim količinama. Procjena je da na globalnoj razini godišnje nastane 92 milijuna tona tekstilnog otpada, i očekuje se da će ta brojka do 2030. godine narasti do 134 milijuna. Istovremeno se u tekstilnoj industriji sve češće koriste materijali koje je sve teže reciklirati, pa se tako dio kompleksnog problema tekstilnog otpada odnosi na same rane faze inovacijskog procesa.

Europljani godišnje troše gotovo 26 kg i bacaju oko 11 kg tekstila, a činjenica da se pritom 87 posto tekstilnog otpada spaljuje ili odlaže na odlagalištima, jasno daje do znanja tekstilna industrija ostavlja značajan ekološki otisak. U Hrvatskoj se jako malo tekstila odvojeno sakupi, a samim time reciklira i ponovno upotrijebi. Svega 20 posto od ukupne količine otpadnog tekstila i otpadne obuće u 2019. godini odvojeno je sakupljeno, a pritom je na odlagalište odloženo 64 posto od ukupne količine. U brojkama to izgleda ovako: ukupno je proizvedeno 60.190 tona, odvojeno je sakupljeno 12.061 tona, a u miješanom komunalnom otpadu završilo je 42.325 tona.

Globalna tekstilna i odjevna industrija 2015. potrošila je 79 milijardi kubičnih metara vode, a odgovorna je i za 20 posto globalnog onečišćenja čiste vode te 10 posto globalne emisije stakleničkih plinova.

Ovo nije modna priča koju imamo prilike čitati na stranicama modnih časopisa, ali pokazuje da bježanje od stvarnosti i materijalnih uvjeta u kojima nastaju proizvodi koje kupujemo – ima visoku cijenu.

SEE CHECK

HITOVI MJESECA

A tu je i odgovor na pitanje pokušava li NASA zakloniti sunce umjetnim oblacima.

PROČITALE SMO

P.S. Imate sugestiju, kritiku ili prijedlog teme za neki budući broj F-zina? Pišite nam na [email protected] ili odgovorite direktno na ovaj newsletter.

Ako vam F-zin slijeće u Gmail i nalazite ga pod tabom Promotions ili Spam, povucite ga u Primary inboks i kliknite “Da” kada vam se prikaže pitanje želite li da vam naš newsletter svaki put dolazi u Primary inboks. Hvala! Sve brojeve F-zina možete pronaći ovdje.

Vaša privatnost nam je važna!