Jun 24, 2024 12 min read

F-zin #37: Obmana i zaštita

Kojim se dezinformacijskim narativima strašila europska javnost uoči izbora za Europski parlament? Kako su velike digitalne platforme reagirale na korištenje njihovih mreža za širenje tih narativa? Zašto su migracijske politike Europske unije danas uokvirene u priču o sigurnosti?

ilustracija: Ivana Živković / Faktograf.hr

Drage čitateljice i čitatelji,

padamo na priče. Pripovijedanje ima važnu ulogu u evoluciji ljudske vrste, kroz priče tumačimo svijet. Na zajedničkim pričama izgrađene su zajednice, sukobljene priče mogu srušiti društvene i političke poretke.

Priča Europske unije ona je o zajednici europskih država “ujedinjenih u različitosti”, kaže geslo EU-a. Lipanjske izbore za Europski parlament obilježile su, pak, dvije priče, o klimatskim i migracijskim politikama. U ovom broju F-zina bavimo se pričom o migracijama.

Petina netočnih tvrdnji o migracijama koje su europske organizacije za provjeru točnosti tvrdnji razotkrile od početka ove godine do europskih izbora, migrante i izbjeglice portretira kao kriminalce, zaključci su analize provedene u sklopu projekta Elections24Check. U projektu sudjeluje i Faktograf kao član EFCSN-a, europske mreže fektčekera koja nosi projekt.

ŠIRA SLIKA

Priča je počela kao i brojne druge iz Europe, nakon Drugog svjetskog rata. Analiza “Migracijska politika EU – Nove artikulacije isključivanja u 21. stoljeću”, koju je 2017. objavila Tjaša Učakar, istraživačica na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Ljubljani, prikazuje kako se narativ o migracijama mijenjao u percepciji europske javnosti i pozicionirao unutar djelokruga institucija Europske unije od poslijeratnog perioda do danas.

Pozivajući se na brojne autore i autorice (1, 2, 3, 4, 5 i dr.), Učakar prikazuje put europske priče o migracijama. U poslijeraću su doseljenici prihvaćeni kao dodatna radna snaga i njihova prisutnost nije bila tema u europskim društvima. Narativ je preusmjerila naftna kriza i recesija koja je 70-ih godina prošlog stoljeća zahvatila većinu europskih država i smanjila potrebu za migrantskom radnom snagom. Tada su se političari, navodi se u analizi, “prvi put započeli neposredno obraćati doseljenicima u želji da se oni vrate u svoje izvorne države, zato što u promijenjenim ekonomskim okolnostima više nisu koristili gospodarstvu”.

Osamdesetih se fokus migracijske retorike promijenio – od troškova i koristi doseljavanja za gospodarstvo prema integraciji novih doseljenika, članova obitelji inicijalnih radnih imigranata. Počele su rasprave o identitetu i pripadnosti, o potrebi za kontrolom doseljavanja. Devedesetih se pojavio diskurs o “utvrdi Europi” – i prevladao. Kontrola vanjskih granica EU-a, stroža kontrola identiteta strane populacije i otežan pristup azilu postali su dio razgovora. Doseljenici su od “društvenog problema” postali “društvena prijetnja”, a onda uokvireni u “migracijsku prijetnju”. Današnja retorika nosi dodatni sloj dehumanizacije, govori se o “valovima” ili “poplavama migranata”, stavljajući doseljenike i tražitelje azila u kategoriju prirodnih katastrofa.

Slovenska istraživačica prati i kako je diskurs sigurnosti institucionaliziran. U poglavlju “Institucionalno pozicioniranje područja migracija” ističe ulogu Jedinstvenog europskog akta iz 80-ih, koji je proširio nadležnost europske zajednice na područje vanjske i sigurnosne politike te postavio temelje za slobodni protok roba, ljudi, usluga i kapitala unutar granica EU-a. Schengenski sporazum navodi se kao točka ispreplitanja diskursa sigurnosti i europske migracijske politike. Taj sporazum, koji je stupio na snagu 90-ih, povezao je pitanje doseljavanja i azila s prijetnjom terorizma, međunarodnog kriminala i s kontrolom granice.

U analizi je istaknuta i uloga Ugovora iz Amsterdama s kraja 90-ih. Tim ugovorom je odlučivanje o pitanjima protoka ljudi i sigurnosti izmješteno iz djelokruga država članica u domenu zajedničkog. Do tada je na snazi bio Ugovor iz Maastrichta, koji je uveo koncept europskog državljanstva te isticao potrebu za zajedničkom europskom migracijskom politikom, ali je odlučivanje o pitanjima doseljavanja, azila ili viza držao van dometa tijela Europske unije, na međuvladinoj razini odlučivanja.

Učakar se u analizi poziva i na britanskog profesora međunarodnih politika Jefa Huysmansa s londonskog Sveučilišta Queen Mary. Huysmans je upozorio da je “pozicioniranje migracije u polje unutrašnje sigurnosti i prečesto prihvaćeno kao prirodna posljedica prijetnje migracija društvenom redu europskih društava, pri čemu logika argumentacije govori o tome kako je sigurnosna politika odgovor na sigurnosni problem”. On ističe i obrnutu logiku, “jer i sigurnosne prakse utječu na društvenu stvarnost” – do pozicioniranja migracija u polje sigurnosti dolazi tako što se migracija prikazuje kao problematična, objašnjava Huysmans, a policija i stručnjaci iz ministarstava unutrašnjih poslova preuzimaju vodstvo u njezinoj regulaciji.

Dezinformacije udaraju tamo gdje boli

Spomenuta analiza dezinformacija o migracijama koje su kružile digitalnim prostorom uoči europskih izbora, a koju je proveo španjolski EFE Verifica, oslanja se na bazu provjera točnosti tvrdnji o migracijama od početka godine do izbora za Europski parlament. Bazu je punilo 40 europskih organizacija za provjeru činjenične točnosti u okviru projekta Elections24Check europske mreže EFCSN.

Osim što pokazuje da petina netočnih tvrdnji o migracijama koje su fektčekeri razotkrili migrante dovodi u vezu s kriminalom, analiza otkriva i da su dezinformacijski narativi često usko povezani s temama koje su u državama članicama predmet javne rasprave. Ako je sigurnost u središtu političke rasprave, veći je rizik da će javnost biti izložena dezinformacijama koje izazivaju osjećaj ugroženosti, a onda i obraćati više pozornosti na netočne tvrdnje te vrste.

Alberto-Horst Neidhardt, voditelj odjela za europske migracije neprofitnog think tanka European Policy Centre, u sklopu analize ukazuje na dezinformacijsku strategiju – dezinformacije se prilagođavaju “najvećim problemima i strepnjama” javnosti koja je meta dezinformiranja. Dezinformatori iskorištavaju lokalne kontekste.

“Dezinformacije imaju snažniji učinak ako su prilagođene kontekstu svake države članice, brigama svake zajednice, ako se šire lokalnim medijima i kanalima ili se predstavljaju u tom svjetlu”, tumači taj stručnjak za migracije.

U Hrvatskoj se o migracijama aktivno raspravlja od 2015. godine, kada se Hrvatska našla na ruti ljudi iz afričkih i azijskih zemalja koji su u Europskoj uniji tražili sklonište od ratnih zbivanja nastalih stvaranjem tzv. Islamske Države. Od tada do danas, sve se vrti oko sigurnosti, mijenjaju se samo mete dezinformiranja – nekad su to migranti, nekad strani platformski radnici (1, 2), nekad ljudi koju traže azil u Hrvatskoj. Populističke stranke najavljuju “građanske straže”, zazivaju vojsku na granicama, šire netočne tvrdnje o broju odobrenih azila i broju tražitelja azila (1, 2). Huškaju netočnim tvrdnjama da doseljenici imaju veća prava od lokalnog stanovništva, proizvode strah označavajući ih kao kriminalce, šire ekstremističke teorije zavjere, primjerice onu o “Velikoj zamjeni stanovništva”. Ipak, recentno istraživanje pokazuje da građani Hrvatske imaju umjerene stavove prema imigraciji.

Sredinom svibnja, nakon što je Vijeće EU-a usvojilo paket zakona poznatiji kao Pakt EU-a o migracijama i azilu, Mostov Marin Miletić je na TikToku iznio niz obmanjujućih tvrdnji o novom Paktu, pozivajući se na članak Večernjeg lista. Članak je selektivno citirao i pogrešno protumačio; ono što stoji u dokumentima Europske unije, a tiče se migracija i azila, ne odgovara tvrdnjama zastupnika Mosta.

“Prodana naša mala Hrvatska za šaku Judinih eura i komadić izgubljenog obraza“, zaigrao je na suverenistički sentiment. “30 tisuća migranata koje drugi odbiju mi ćemo primati, vjerojatno u kampu negdje na Banovini”, netočno je ustvrdio Miletić, portretirajući migrante kao sigurnosni problem, računajući pritom i na emocionalnu reakciju koja dolazi s referencom na razorni potres koji je pogodio Sisačko-moslavačku županiju.

Kako smo pisali, 30 tisuća je ukupan broj ljudi koje treba “prihvatiti” i rasporediti na razini EU-a. Države koje ne žele prihvatiti ljude koji traže azil mogu odabrati neku drugu mjeru, plaćanje ili operativnu pomoć. Solidarnost je obavezna, ali i “fleksibilna”, tumači vrh EU-a ovaj pristup.

Protiv te nove europske savitljive solidarnosti pobunilo se, međutim, preko 50 europskih organizacija civilnog društva, mreža i sindikata na europskoj i nacionalnoj razini te uoči glasanja u Europskom parlamentu pozvalo na “masovnu mobilizaciju” protiv Pakta.

“Novi pakt stvara sustav kojim je pravo na traženje azila u EU-u ozbiljno ugroženo i izazvat će proliferaciju kršenja ljudskih prava nad ljudima diljem Europe zbog njihovog statusa migranata”, navodi se u zajedničkoj izjavi tih organizacija.

Digitalne platforme prije izbora nisu pomele ispred svog praga

Španjolska organizacija za provjeru činjenične točnosti i tehnološki razvoj Maldita koristila je bazu dezinformacija iz projekta Elections24Check da analizira što su velike digitalne platforme, koje podliježu europskom Zakonu o digitalnim uslugama, poduzele da suzbiju širenje izbornih dezinformacija na svojim mrežama.

Ukupno gledano, 45 % dezinformacija o europskim izborima je na najvećim mrežama – Facebooku, Instagramu, TikToku, X-u i YouTubeu – prošlo “ispod žita”. Ipak, platforme su se u različitoj mjeri i na različite načine bavile izbornim dezinformacijama.

YouTube nije poduzeo nikakve vidljive radnje u 75 % slučajeva širenja izbornih dezinformacija na toj platformi. Odgovor se u 80 % slučajeva sveo na generičke informacije bez konteksta i objašnjenja zašto je sadržaj netočan. X nije poduzeo vidljive radnje u 70% slučajeva, odnosno objava. Objašnjenja su istaknuta samo za 15 % objava koje su razotkrivene kao dezinformacije.

TikTok je poduzeo vidljive mjere za 40 % objava koje sadrže dezinformacije, Instagram za 70 % dezinformirajućih objava, a Facebook za 88 %. Reakcija TikToka uglavnom je bila uklanjanje videa, dok su na Facebooku i Instagramu istaknute oznake koje su korisnicima tih mreža pružile kontekst.

Za kraj, platforme su najrjeđe reagirale upravo na dezinformacije usmjerene protiv migranata – u 57 % slučajeva nisu poduzele ništa. Posebnu pažnju zaslužuju YouTube i TikTok s 0 % učinka u borbi protiv dezinformacija o migracijama i migrantima.

EUROPSKI IZBORI

PRIČE MJESECA

KLIMATSKE PRIČE

Čitajte i slušajte temat Povijest negiranja klimatske krize!

Klimatski podcast potražite na Spotifyju; kako se po naški kaže, serijal je "binge worthy".

REGIONALNA PRIČA

Zanima vas dublji uvid u rad Hrvatskog sabora? Pomoću Gongove platforma Parlametar analizirajte glasanja i zastupnička pitanja. Registrirajte se za Parlametar bilten i jednom tjedno u vašem inboxu bit će podaci o radu Sabora.

Sve brojeve F-zina možete pronaći ovdje. Ako vam F-zin slijeće u Gmail te završava u Promotions ili Spam, povucite ga u Primary inboks i kliknite “Da” na pitanje želite li da newsletter stiže u Primary inbox.