F-zin #19: Ni zajedničko, ni dobro
Drage čitateljice i čitatelji,
nedavno sam u razgovoru s bakom saznala da su u našem selu, Zatonu kod Šibenika, nekoć djelovali takozvani “Dobri ljudi”. Bili su na glasu kao nepristrani, nepotkupljivi i vjerodostojni. Birali su ih mještani, a službene vlasti potvrđivale. Njihova uloga bila je rješavanje problema unutar zajednice prije nego spor završi na sudu. Evo primjer: zamislite usku ulicu između dvije kuće. Jedan od susjeda planira graditi balkon, no drugi se obratio “Dobrim ljudima” jer smatra da će u tako uskoj ulici kiša s balkona curiti po glavama prolaznika. “Dobri ljudi” u tom slučaju trebali su uvjeriti susjeda da je ulica javni prostor, da je zajedničko dobro iznad privatnog. Da balkon na toj poziciji nije dobra ideja jer ulica pripada svima pod jednakim uvjetima.
Ulicama se svi krećemo, vodu svi pijemo, internet svi koristimo, a tim resursima upravljaju ili države ili tržišta. Dugo se taj duopol smatrao jedinim mogućim. Sve do uspona takozvanog trećeg pristupa – pristupa zajedničkih dobara.
Teorija zajedničkih dobara nadahnula je pojavu novih društvenih pokreta. Na njihovim leđima nastale su nove, zelene političke stranke diljem Europe. Iznimka nije ni Hrvatska. Jedan od najpoznatijih primjera je borba za Varšavsku, odnosno protiv izgradnje trgovačkog centra Hoto grupe Tomislava Horvatinčića na zagrebačkom Cvjetnom trgu. Iz dugogodišnje serije uličnih akcija i prosvjeda, koja je počela 2006. godine, izrasla je nova političku opciju – platforma Možemo!.
“Dobri ljudi” konflikte su rješavali razgovorom, ali borba za zajednička dobra često pribjegava drugim metodama. Naime, zajednička dobra moguće je samo preuzeti, kako od države, tako od tržišta. Jedan od načina je okupacija i upravo se to dogodilo u borbi za Varšavsku.
ŠIRA SLIKA
Mnogo je definicija zajedničkih dobara, ali sve podrazumijevaju distanciranje od države i tržišta u smislu upravljanja te distanciranje od dihotomije javno-privatno u smislu vlasništva.
Godinu nakon što je 2008. izbila globalna recesija, Nobelova nagrada za ekonomiju otišla je u ruke američke politologinje Elinor Ostrom. Ona je u knjizi “Upravljanje zajedničkim dobrima: Evolucija institucija za kolektivno djelovanje”, koja je objavljena 1990. godine, osporila teoriju američkog ekologa Garretta Hardina, poznatu kao “tragedija zajedničkih dobara". Hardin je zajednička dobra prije svega promatrao u kontekstu rasta populacije. Zaključio je da će rastuća populacija uzrokovati rastuću konzumaciju zajedničkih dobara, a to će dovesti do “neizbježne tragedije i uništenja zajedničkih dobara”. Kao jedino rješenje vidio je državnu regulaciju ili privatizaciju. Ostrom je provela višegodišnja teorijska i empirijska istraživanja, istražila stotine primjera i dokazala da se prirodnim resursima ipak može upravljati bez države ili tržišta – da to može činiti zajednica ljudi koji te resurse koriste. I Hardin i Ostrom pripadaju klasičnoj teoriji zajedničkih dobara, koja se oslanja na neoklasičnu ekonomsku misao. Zajednička dobra se prema klasičnoj teoriji dijele prema kriterijima isključivosti i konkurentnosti na privatna, klupska, javna i zajednička dobra i definiraju kao “resurs” koji ljudi dijele.
Kritička teorija zajedničkih dobara, pak, ističe da je ključ u načinu korištenja zajedničkih dobara. Godinu nakon što je Ostrom dobila Nobelovu nagradu, Zaklada Heinrich Böll (HBS), politička fondacija Zelene stranke, organizirala je Međunarodnu konferenciju o zajedničkim dobrima. Konferenciju je suorganizirala i Grupa za strategije zajedničkih dobara. Predstavnici Grupe, američki autor David Bollier i bivša regionalna direktorica HBS-a, Silke Helfrich, 2012. godine objavili su zbirku eseja “Bogatstvo zajedničkih dobara: svijet onkraj tržištā i države” koja okuplja istaknute predstavnike i predstavnice kritičke teorije – kao što su Massimo de Angelis, Silvia Federici, Peter Linebaugh ili Ugo Mattei. Mattei, talijanski profesor međunarodnog, komparativnog i građanskog prava, iznosi aktivističku teoriju zajedničkih dobara u kontekstu kritičke teorije. Zajednička dobra definira kao resurse kojima se upravlja u korist budućih generacija, a zajednička dobra vidi kao element za transformaciju društveno-političkih odnosa.
Upravo na njegovoj teoriji nastala je studija Instituta za političku ekologiju “Zajednička dobra u Jugoistočnoj Europi: Primjeri Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Sjeverne Makedonije”. Studija je objavljena 2018. godine, a glavni urednik je aktualni gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević. Za svrhe ove studije zajednička dobra definirana su kao “politički čin polaganja prava na zajednička dobra kroz sukob protiv komodifikacije, komercijalizacije, privatizacije i državnog ograđivanja dobara u korist nekolicine”. U ovoj definiciji, piše Tomašević, borba protiv privatizacije i etatizacije predstavlja temeljni element zajedničkih dobara.
Borba za Varšavsku najpoznatiji je primjer obrane zajedničkih dobara u Hrvatskoj. Prosvjede protiv projekta Cvjetnog prolaza Hoto grupe Tomislava Horvatinčića, koji je podržao tadašnji gradonačelnik Milan Bandić, pokrenule su dvije organizacije, Zelena akcija i Pravo na grad.
Borba je trajala čak pet godina i bila je ključna za oblikovanje nove generacije građanskog aktivizma i djelovanja protiv ograđivanja javnih resursa. Kulminirala je jednomjesečnom okupacijom Varšavske, kada se ulicom upravljalo kao zajedničkim dobrom. Na kraju je ipak pobijedila sila – u Varšavskoj je izgrađen ulaz u podzemnu garažu trgovačko-stambenog kompleksa ‘Cvjetni’.
Na tada nastalim savezništvima izgrađena je nova politička opcija – platforma Možemo!. Na lokalnim izborima 2021. platforma je osvojila gotovo 41% glasova za Gradsku skupštinu, a Tomislav Tomašević u drugom krugu izbora osvojio je gotovo 64% glasova i postao gradonačelnik Zagreba.
U zaključku ove studije Tomašević navodi da je “prioritetni zadatak za progresivne snage u Jugoistočnoj Europi boriti se protiv daljnje privatizacije javnih resursa i njihove komodifikacije”, odnosno “transformirati javne resurse u zajednička dobra”.
Nedavno smo pisali o jednom takvom javnom dobru – arboretumu Brodarskog instituta, koji bi kao zaštićeno kulturno dobro trebao biti dostupan za javnost. Međutim, približite li se arboretumu, naići ćete na dva metra visoku ogradu. Likvidator Brodarskog instituta, Tomislav Orehovec, nikoga ne pušta unutra. Pitali smo Grad Zagreb postoji li interes za otkup i davanje arboretuma na korištenje, ako u procesu likvidacije bude ponuđen na prodaju. U gradskom Zavodu za zaštitu spomenika kazali su nam sljedeće:
"Do danas nije pokrenut postupak koji prethodi iskazivanju interesa za ostvarenje prava prvokupa nedjeljive cjeline predmetnog kulturnog dobra pa se o istome ne možemo očitovati.”
Možda bi se ipak trebali očitovati, budući da arboretum kao zaštićeno kulturno dobro pripada građankama i građanima. Odnosno, kako je i sam Tomašević zaključio u studiji, zaslužuje da ga se transformira u zajedničko dobro.
Ana Benačić
Ana Benačić
HITOVI MJESECA
Pročitajte serijal "Tehnologija i demokracija" našeg dopisnika iz San Francisca Velibora Mandića.
Sanja Despot
Sanja Despot
Sanja Despot
Sanja Despot
PROČITALE SMO
Ingrid Lunden
Jaya Saxena
Member discussion